Naslovnica
SADAŠNJOST Kronologija mog života u Njemačkoj Bokuni bodulskog života
ARHIVA PUTOVANJA Portugal Malta Nizozemska Strasbourg x 2

Dobrodošli! Ugodno se smjestite. Kokice spremne? Pazite da se ne zagrcnete od silnog smijeha. Not.

nedjelja, 04.10.2009. u 22:41

Via London Stansted

I fly because it releases my mind from the tyranny of petty things. ~Antoine de Saint-Exupery


13.5 kg pokazivala je digitalna vaga u zračnoj luci "Zadar". Odlično. 2,5 kg lakša od dozvoljenog, 10 kg teža od onog što moja leđa mogu podnijeti. Čekanje na zadarskoj zračnoj luci i nije tako loša stvar. Imaš 3 izlaza. Koja je šansa da fulaš ili ne vidiš svoj "gate"? Moja. Kad sam se digla sa relativno udobne stolice, red za GATE 01 je bio prevelik (simpatično ovo "01" a ne "1", kao da će tamo ikad biti "10,11..."
Prije nego sam uskočila u red, kupila sam pola litre vode. 14 kuna. Ima da ima samopunjenje. Drugačije ne priznam.

Smiješna mi je ekipa koja zove putnike: "This is last call" i onda to ponove 3-4 puta. Pa sto bih onda trčala na prvi poziv.

Komično je kako u Zadru avioni imaju isti cestu kao auti. Auti čekaju da avioni prođe. Samo čekam dan kad će avion čekati da auta prva prođu.


Obožavam letjeti. Svaki put kad uzlijećemo ja sam najsretnija osoba na svijetu (ipak, nisam kupila srećke koje su se prodavale u avionu).
Sjedila sam do 2 mlađe Francuskinje. Najprije su se svađale, onda smijale, pa se jedna izula. Nemam ništa protiv izuvanja, ali tako kratak let (2,2h) ... pa zar ne mogu toliko izdrzati u cipelama?

Ne znam da li do Hrvata ili sam to samo ja, ali kad god putujem (bus, avion, vlak...) uvijek ponudim sa svojim grickalicama svoje suputnike. Nezamislivo mi je uživati u perecima, bombonima, žvakama, čokoladi ili nećem desetom, a da ne ponudiš čovjeka koji sjedi pored tebe. Ali njoj nije. Kako je odmotala vrećicu bombona, tako je i smotala. Ja sam izvadila svoje perece i ponuda njih dvije. Kroz sjedenje u redu, preko hrane, uvijek dođeš i do priče. Tako sam saznala da se jedna vraća doma iz posjeta Lijepoj našoj, a druga osim posjeta našoj Domovini, putuje i za južnu Ameriku.

aerodrom


Došli smo 20 minuta ranije. Mislila sam da toga nema u zračnom prometu. Da to moja mama zna rekla mi bi: "Pazi s kim se voziš. Nemoj nikad s onima koji se žure."

Kad smo stigli u London Stansted - dijelimo se samo po 1 kategoriji. EU - rest of the f.... world. Moraš ispunjavati neke formulare, pa odgovarati na pitanje tko si i što si.Takva mi pitanja stvaraju jezu.
"How long will you stay in UK?"
-It's seams like forever.
"Why are you going to Porto?"
- To live with my husband.
Naravno, nisam to ništa rekla.

Nije sve tako crno. Ima nešto i komedije u našem balkanskom redu. Iza mene bile su dvije gospođe (okolica Dubrovnika - po naglasku). Trudila sam ih se ne slušati, ali jednostavno su bile prezabavne u svojoj iskrenosti. Evo samo crtica iz tog razgovora:
"Tamo! Piše ti tamo na power point prezentaciji", kaže jedna misleći na digitalne oglase koji se vrte oko naših glava.
"Eno gle, pošo na pauzu." misleći na jednog od 4 djelatnika koji su nas primali. Apsolutno ništa nije moguće drugo nego pauza.
U to dolazi na drugo mjesto jedna gospođa. Razgovara s kolegama i smije se. Ne zna da li je samo došla na kratko ili ne (na kraju je stvarno preuzela smjenu), ali znale su naše Hrvatice:
"Ko je ona sad?"
"Zabavljačica."

Nakon što sam preuzela prtljagu koja se sad činila kao da ima 300 kila, uslijedila je potraga za wc-om, informacijama i hranom. WC riješeno, hrana nešto kasnije, ali potraga za jednom informacijom ("Molim vas, gdje mogu ostaviti torbu do check-ina") nikako. Zamislite velik, ogroman prostor gdje je sve zatvoreno - samo stoji jedna osoba, žutim svjetlom obasjana. Znaš da nije tu za tebe, znaš da te ne mora niti pogledati, znaš da je prekidaš u poslu, ali je tebi važniji život vlastite kralježnice: "Excuse me..." Jadan čovjek podigne glavu i kaže da svakih 30 sekundi ga je netko nešto pitao (no shit - jedini si živući tamo!). Pomagao mi je koliko je mogao. Da imam više novaca nego što imam, kupila bih mu čokoladu. Možda i hoću.

Tražila sam prvi kafić di se mogu srušiti i našla sam PONTI's mangiare bene. Kako sam tek preživjela trbušnu virozu, nisam jela danima a i kad jesam minimalno. Zato sam sada morala biti izrazito pažljiva, pa sam izabrala nešto što nikad nisam jela :) Avokado s piletinom i šunkom. Stvarno je bilo super. Moram reći da ovaj slatki talijanski bar drže Poljaci.

Samo sekundu ranije, bila sam sretna jer sam vidila daje 1:15, ali nije. Zaboravila sam staviti sat unatrag. Tek je ponoć i kvarat i ja sam popila svoj čaj, pojela sendvič a to što mi je jaketa ostala na otoku u prijateljičinom autu i što mi je hladno i što mi se spava i što sam sama... to sve skupa ništa ne znači ekipi koja je sjela u Ponti's, otvorila svoje iz kuće donesene sendviče i piće i ne razmišljaju u poljskoj obitelji koja dočekuje zoru na terminalu (ko ubogi Tom Hanks).

London Stansted
Ponti's
04. 10. 2009. 00:22



p.s. Kupila sam mu čokoladu.

Kommentar (3) - print - #

<< Arhiva >>