nedjelja, 11.10.2009. u 16:28
Coimbra - grad studenata
“He who does not travel does not know the value of men.” (Moorish proverb)
Dok neki samo čekaju moj post o portugalskoj hrani, moram nastaviti pričati o gradovima koje sam posjetila jer mi jedno sjećanje brzo zamijeni drugo... stoga, krenimo sa novim gradom: COIMBRA.
Aveiro. Željeznički kolodvor. Via Coimbra A.
Da se ne razmećem svojim (ne)znanjem, o Coimbri možete pročitati ovdje.
Za 57 minuta stigli smo na željeznički kolodvor koji se nalazi u centru Coimbre. Vrijeme je bilo prekrasno. Toplo, preko 26 (čujem da je u Hrvatskoj kiša!). Djelatnik turističke je taman bio na pauzi pa smo sami istraživali centar grada. Dok se Dariju jako svidio grad, meni je izgledao kao ogromni shopping centar na otvorenom. Ne računajući sve ono što je na brežuljku (o tom ćemo poslije), u podnožju grada sve vrvi dućanima (odjeća, obuća...) i restoranima (iako manje nego u Portu).
Bila je subota, domaći su kupovali, turisti razgledavali, a ja i Dario smo tražili restoran za jesti. Odmah da vam kažem naučenu lekciju: Ne ulaziti u restoran gdje menu nije na engleskom.Uđeš unutra, čini ti se sve OK, a onda nemaš pojima što znači koja riječ i o čemu se radi. Većina ekipa ipak ne zna engleski.
Oni ne znaju, menija nemaju na engleskom... definitivno promašaj. Dario je dobio friganu ribu koju mu bolje baba spremi, a htio je "tradicionalno spremljenu tradicionalnu ribu". No eto...
Naravno, cijene variraju. Oni restorani gdje piše "preporučeno" (i onda potpis od koga) su uvijek skuplji, ali uvijek i s gostima.
S punim trbuhom, sa kartom dobivenom od turističke zajednice, krenuli smo - u brdo.Odmah sam postala živčana. "Ne da mi se gledati njihovo sveučilište... to je daleko, to je visoko, ajde ti ja ću te čekati doli u The Body shop-u..." ali išla sam. Vukao me za ruku ko neka mini dizalica. Ja ne znam kako studenti mogu ići svaki dan pješke. Garant ima neki autobus - svakih 5 minuta. Kad sam se napokon dovukla do Sveučilišta, trebalo mi je par sekundi da dođem sebi a onda padnem u trans. Ne zbog umora nego zbog ljepote. Zgrade ogromne kao da viču: "Ovdje studenti nešto znače." O studentima ću u jednom zasebnom postu, jer su jednostavno fantastični!
Zgrade fakulteta su jednostavno veličanstvene...
Kupili smo kartu (7 eura) za posjetu atrakcija unutar zidina.
Prvo, knjižnica. Svako ko živi u Coimbri bi rekao da je to prvo što se treba vidjeti. Meni, koja previše gleda filmove, takav prostor izgleda jako poznato, iako je knjižnica zaista "something". Izloženo je oko 40 000 knjiga, a sve skupa ih je oko 200 000 (po raznim arhivama). Ta knjižnica izgleda kao crkva. Pošto se ne smije fotografirati, nemam nijednu sliku, ali možete zamisliti crkvu bez sjedećih mjesta... kompletno oslikana, preliveno zlatom, na zidovima umjesto oltara, knjige na policama... Upali smo s nekim francuskim penzićima i jedan stari nije mogao stajati više na nogama, pa je sjeo na klupu koja je bila zabranjena za sjedenje. A što će čovik... Stare noge, baš njega briga što je to staro 400 godina... :)
Nakon knjižnice - akademski zatvor. Najviše sam se veselila pogledati zatvor di su zatvarali zločeste studente i učitelje :) Razočarala sam se što smo zapravo vidili samo 2 sobice. Sobice su stvarno izgledale scary. Čak sam se i ja morala sagnuti da bih ušla u sobicu - onda znate koliko je ulaz mali. Nakon zatvora, išli smo đir do kapelice svetog Miguela. Svaki djelić je oslikan... Nekako se više ne mogu uživiti u kompletno zlatne crkve/kapelice...
Sveučilišne prostorije kriju izrazito važne povijesne sobe. Soba za oružje sa zanimljivim slikama, žuta i plava soba... soba sa slikama povijesnih ličnosti, "private examination room" - nekoć je služila kao privatna soba Garcie de Almeide, a kasnije je predana sveučilištu, zatim Sala dos Capelos koje se i dan danas koristi za akademske ceremonije.
Drago mi je da sam se dovukla do vrha. Pogled je klasično prekrasan.
Iako smo naučili lekciju od Porta (treba doći ranije!) opet nismo stigli u muzej :( Ovi se zatvaraju još ranije: u 18h.
Kad smo se vraćali doli, shvatila sam kako je to sve blizu. Posebno kad se ide nizbrdo.
Nismo uspili sve viditi. Ostao je jedan cijeli komad s druge strane mosta... ali eto, morali smo na vlak...
Tu je još par slika ako koga zanima... imam ograničen broj megabajta pa ne mogu staviti više slika.
O svemu ovome mogla bih danima pisati... o sigurnosti koju osjećam u ovoj zemlji, o ljudima koji unatoč neznanju engleskog - zaista se trude komunicirati... o slasticama koje su na svakom koraku...
Nadam se da ću uspjeti prenijeti što više toga...
sunčani pozdrav iz Portugala,
d.s.o.
