četvrtak, 15.10.2009. u 00:54
Lisabon, Lisbon, Lisboa - 2. dan
I've been traveling all over the world for 25 years, performing, talking to people, studying their cultures and musical instruments, and I always come away with more questions in my head than can be answered. (Yo-Yo Ma)
Ove dojmove zapisujem u avionu jer mi mala, zločesta djevojčica nije dala da spavam ili da barem pokušavam zaspati. Kad je vidila moj jastučić za spavanje, htjela ga je i ona; kad ga nije dobila, onda me bockala da ja ne mogu zaspati. Kako nisam spavala, uzela sam rokovnik i počela pisati ove retke koje sad čitate. E, sad je i mala htjela pisati pa je mamu izgnjavila da joj da paipr i olovku. Jedino dobro je to što mi je dala žvakaču i mentos bombon. Valjda se neću ugušiti.
Hoćemo sad malo o Lisabonu? :)
Ujutro smo se jedva probudili. Ni tuširanje nije pomoglo. Kad smo već kod tuširanja... Oprala sam kosu sa sapunom vulgaris. Prvo sam čekala da Dario opere kosu s tim sapunom, pa ako mu ne ispadne kosa, onda ću i ja (on uvik može kriviti testosterone, a što ću i koga ću ja??). Sa svježe opranom kosom navukla sam jedinu čistu z i m s k u majcu. Ko je znao da će u sredini 10. miseca biti 30 stupnjeva??
Turistički info centar "Ask me Lisoba" je sjajan. Nema tamo slijeganja ramenima. Pogledom na sat i pogledom na mapu znali smo da ćemo filtrirati hrpu toga i da ćemo otići bez da smo vidili mnoge stvari koje čine Portugal Portugalom.
Krenuli smo tramvajem 15 za Belem, točnije za samostan svetoga Jeronima.
Neki dan sam našla ovaj citat:
People travel to faraway places to watch, in fascination, the kind of people they ignore at home.”
Dobro kaže. I ne vjerujem da misli samo na ljude. Dokaz pronađite u sljedećoj rečenici: Uživala sam u 40minutnoj (izrazito sporoj) vožnji u (prepunom) tramvaju koji je vodio (Bogu iza leđa) na drugi kraj grada...
Kad bi nam bilo dosadno, Dario i ja bismo pokušavali pogađati nacionalnost turista s posebnim fokusom na Azijate. Pošto smo pazili da ne koristimo internacionalne riječi, imali smo skraćenice:
KI - Kina
KO - Korea
J - Japan
T - Tajland
Kako nismo mogli zaista saznati odakle su, pokušavali smo pronaći tragove u njihovim vodičima. Dario se pravio da zna prepoznati njihovo pismo, a ja sam pokušavala pronaći neku riječ na latinici koja bi mi odgonetnula odakle su. Bezuspješno. Očito nikad nećemo saznati.
Samostan je toliko prekrasno uređen/isklesan da gotovo ruši vlastiti smisao postojanja. "Molite se za sirotinju, ali ubacite štogod u kasicu na izlazu, jer nismo završili barokni strop u susjednoj sobi. To vrijedi i za sirotinju, naravno." Ali da nije bilo toliko truda oko zidova i stropova što bih ja jadna danas gledala?
Na jednom zidu sam vidila da piše da su redovnici molili 7 sati dnevno. Eto, pravo radno vrijeme s pauzom za ručak.
Osim samostana, razgledali smo i muzeje. Muzeji su meni jednako veličanstveni koliko i spuki. Pred sobom vidim pravu povijest - primitivnost ranijeg doba, manualni rad svega i svačega... život kratak i težak.. ali, ekipi nikad nije falilo šminke i nakita. Barem onima malo dubljeg džepa (haha, kako loše korišten izraz).
Na mom posljednjem putovanju u Nizozemsku, upoznala sam mnoge divne ljude, među kojima je bio moj vršnjak, zvan Sergio (Seržo). Sergio i ja smo se u Nizozemskoj odmah skompali. Razumili smo se u svemu osim u jednoj stvari, a to je moje ime. Nikako ga nije mogao zapamtiti. A meni je to tako išlo na živce jer mislim da mi je ime prejednostavno. Koliko god se trudio - nije išlo. Svaki put kad bi pokušao, izmislio bi neko novo ime za mene, na što sam ja svaki put rekla: "Oh, GOD!" I tako sam, ni ne sluteći, dobila nadimak "Oh God" kojeg i danas koristi (ali je naučio skraćenu verziju mog imena pa se sad s tim hvali. Inače, Sergio je arhitekt koji se kompletno odrekao svog znanja i posvetio se radu u udrugama. U većini slučajeva nema plaću za to što radi, ali on zna što želi i zašto to želi i nije mu teško (osim što se nikako ne stigne naspavati) biti bez nekih materijalnih stvari. Ja se osobno osjećam jako dobro uz takve ljude. Podrška su mi u mojem radu... i ne osjećam se sama...
Sergio nas je odveo u restoran u kakav u RH nikad ne bi ušli, ali ovaj nam je bio super. Opet to možemo povezati s gore navedenim citatom.
Više sam ribe i morskih stvari jela tamo nego doma u zadnjih 6 miseci.
Vrijeme je izmicalo... Alfama se činila sve daljom i daljom. Sa stvarima na leđima marširali smo gradom. Krenuli smo prema ruševinama, ali nikad nismo dočekali famozni, popularni lift.
Alfamu nikad nisam dočekala... Vremena je bilo premalo...
Ili ću zauvijek žaliti ili ću se vratiti...
Ova slika s fontanom slikana je jer sam ja, na povratku iz Belema izašla stanicu prije nego što je bilo potrebno. Dario se tako naljutio na mene. Izletila sam iz tramvaja i na putu do iduće stanice ispucala par slika... Samo nekoliko minuta prije toga hvalio se kako smo pravi kuleri, ne paničarimo, ne želimo svaku sekundu iskoristiti za sve moguće muzeje i spomenike... a onda ja izađem stanicu prije i on poludi.
Zadnjih sat vremena u Lisabonu proveli smo vozeći se do željezničke stanice i pijući prirodni sok u kafiću na kolodovoru, zajedno s muhama od kojih ne možeš pobjeći. Ne znam što je to tamo... Ne možeš im se nikako sakriti.
Kupili smo kartu za brzi vlak i u Aveiro stigli malo iza 21h. Pakiranje, tuširanje, "pozdravljanje" s mužem, buđenje u 3:20 ujutro. Opet željeznički kolodvor. Ovajput, suprotni smjer: Porto. Oči su se smočile na rastanku. Sve je djelovalo tako nestvarno....
I dok sam ja pokušavala shvatiti di je pobiglo 11 dana, već sam bila na ukrcaju za London Stansted...
A to je priča za sutrašnji post...
<3 d.s.o.
