četvrtak, 04.03.2010. u 09:08
Dolazak na Maltu
Pročitaj prvo: Kako sam došla uopće do Minhena?
Kad smo sletjeli u Munichen, taman je došlo vrijeme za ukrcaj. Ništa od duty free shopa, ništa ni od zahoda. Gate32: traži. Aerodrom je super pregledan. Hodajući bez prtljage osjećala sam se ko kraljica… šetam sredinom prostora, mašem putovnicom i kartom i niko mi ništa ne može. Eto ga. Gate 32. 12:20. Na karti piše: 12:10. Zar sam zakasnila? Pogledam na gate 32, a ono piše „Frankfurt“, 13:50. Zamolim prvu službenu osobu i pitam je za moj let. Ona kaže: „Ovo vam je vrijeme ukrcavanja, a ne leta.“ (Ne treba ni reći koliko mi je kamena palo sa srca) Nazvala je svoje kolegice i rekli joj da su mi premjestili gate na 30. Zadnja sam ušla u avion, zadnje mjesto u zadnjem redu. Sad ni u zahod neću moći otići…ne da mi se ljude dizati.
Sad smo negdi iznad Italije i kako ništa zanimljivog ne zapažam, onda moram reći kako sam put od ZG-Mun provela baš super. Sidila sam s dekanom jednog fakulteta u Zagrebu koji nevjerojatno sliči na Sanadera. Pričao mi je kako ide u Aziju i kako bi najviše volio živiti u Sri-Lanki. Kaže da su ljudi siromašni, ali da su nevjerojatno sretni. Dugovječni, uvik s pjesmom na usnama.
(pauza od sat vremena)
Raspričala sam se s jednim Portugalcem. Reko je da se je dosad super složio sa svim Hrvatima koje je upoznao a ja moram reći da sam se ja isto tako složila sa svim Portugalcima… pa i s njim. Smijali smo se cijelim putem, čak i dok nas je turbulencija drmala. Baš je to neugodan osjećaj. Tog trena treba ti neko da kaže „to je normalno“. ali ne, stjudard/ese radije kažu: „U polju smo turbulencije, zavežite se.“ Samo gore od toga bi bilo: „Čujte, ne piše nam se dobro.“
No živa sam i zdrava stigla. Malta se sa 500 metara visine činila tako nestvarnom. Sve kuće/zgrade su bijedo žute… kao da je neko baci pijesak na njih i ostavi ga tamo. Iako dosta izgleda staromodno, meni se sviđa.
Dok smo se spuštali, mislila sam da ćemo fulati aerodrom (i sletiti u more) jer je država toliko mala da se još uvik ne mogu načuditi da u 20 minuta dođeš do kraja države, gdje god da se nalaziš u tom trenu. 20 minuta!
I tako dok smo se vozili ACROSS THE COUNTRY razmišljala sam o svim krajevima svijeta… neistraženima, nepoznatima, meni neviđenima… Toliko toga se može vidjeti… ali sada ne mogu vidjeti tipkovnicu … stoga: laku noć dobri puče!
