četvrtak, 29.11.2012. u 00:32
Via Strasbourg, part II
“Bizarre travel plans are dancing lessons from God.” – Kurt Vonnegut
Željeznički kolodvor me na trenutak podsjetio na film Harry Potter... Očekivala sam da ću nakon što ga prođem (iznutra je, btw, prekrasan) uletiti u Hogwarts. Jedino gdje sam ja uletila bilo je u gužvu iz kojeg sam se jedva izvukla. Za razliku od ovog željezničkog kolodvora , u zagrebačkom (koji je također very nice, pogotovo unutrašnjost), jedina na što možeš naletjeti je propuh.
Većina mojih kratkih i poludugim putovanja bila su vezana uz buseve. Kod buseva nema ništa romantično. U najboljem slučaju sjediš sam i možeš staviti torbu na sjedalo do sebe i to je to. Buljiti na lijevo ili desno, ovisno gdje sjediš ili, kao ja, buljiti u laptop i gledati filmovi. Vlakovi su romantični. Romantičan je odlazak, dolazak i sama vožnja. OK, možda neću doživjeti scenu iz Turista ali je svejedno poseban doživljavaj.
Kako sam već rekla, za svaku stvar sam pitala 2x. Najprije da saznam informaciju a onda, 10 sekundi kasnije, da provjerim jesam li na dobrom putu. Tako je bilo i s kupovanjem tramvajske karte. Na kraju sam gnjavila nekog malog da mi kupi. Ja sam platila, da ne bi bilo zabune. :)
Moram reći da svi/e koje sam zaustavila (a zaustavila sam mnoge) su bili jako ljubazni i pomagali koliko god su znali engleski. Ako i nisu, potrudili su rukama i nogama da mi pomognu.
Čim sam vidjela tramvaj C koji me vodio dio puta, uletila sam u njega ko muha bez glave. Onda sam brže bolje, sa svim stvarima, izletila vani jer sam zaboravila poništiti kartu. Onda sam opet ušla unutra, ponosna jer i u stranoj zemlji, a ne samo u svojoj, plaćam kartu (mora da mi kolegice na poslu okreću očima - nisu nimale ponosne na moje sufinanciranje ZET-a). A onda sam shvatila da uopće ne znam je li idem u pravom smjeru... pa opet izlazi i pitaj. I opet ulaz nazad jer je bio pravi smjer.
Malo vožnjice kroz prekrasan Strasbourg... adventsko vrijeme, hrpe štandova, divota... jedan dio ulice me je podsjetio na Ilicu... puno dućana, ljudi, osvijetljenih ulica... kiša je pomalo kvarila taj ugođaj, ali nije mogla u potpunosti. Zaista sam se osjećala dobro, sretno i jedva sam čekala posljednje presjedanje. Kamo sreće da se stanica zvala Republique a ona druga na kojoj finalno izlazim Europski parlament - to je bilo jednostavno za zapamtiti. Inače, stanice više zvuči kao da npr: MŽMP (s nekim naglaskom) a inače je naziv dug oko 160 slova.
I eto mene. Stojim ispred Europskog parlamenta s ruksakom i ljubičastom polumokrom torbom, vadim papire gdje mi je mapa koja me treba voditi na posljednjih 200 metara puta. Nemam pojma čitati mapu. Uvijek sam u tome bila loša, a i činjenica da se već smračilo, nije mi ulijevala dodatno povjerenje. Zaustavila sam jednu curu (no shit) i nije baš znala engleski. Dodatno, uputila me je u krivom smjeru. Kako znam? 40 metara nakon nje, vidjela sam tabelu sa znakom europskog centra... znala sam da sam stigla. I hodam ja hodam, a zgradu ne vidim (samo da se znam - hodala sam kojih 30 metara). I eto desno od mene nešto nalik Centru. Spustim se kroz parkiralište a ono neki sportski centar... diži se gore dok te stražari ne potjeraju... i opet ravno ravno ravno i sretnem neku ženu i pitam je za Centar a ona kaže da tu nema nikakav centar za mlade. Sledila mi se krv. Pita me koja je ulica. Ja pokažem. Ona kaže: "Pa to je ova ulica, onda mora da je tu." I uglavnom, da ne duljim, bio je centar na desno, 20 metara od našeg razgovora. :)
Čim sam ušla u Centar, moja nova avantura je počela... to je avantura u kojoj se puno bolje snalazim... avantura upoznavanja novih, sjajnih ljudi, avantura učenja i dijeljenja znanja i energije (koje uvijek imam na lageru).
Koliko Bosanac popije kave dnevno, kako je Englez odlučio od voditelja policije postati voditelj grupe volontera, tko je/su flertovao/li sa mnom i zašto je Rus pobjegao iz svoje zemlje saznajte u sljedećem postu...
