Naslovnica
SADAŠNJOST Kronologija mog života u Njemačkoj Bokuni bodulskog života
ARHIVA PUTOVANJA Portugal Malta Nizozemska Strasbourg x 2

Dobrodošli! Ugodno se smjestite. Kokice spremne? Pazite da se ne zagrcnete od silnog smijeha. Not.

nedjelja, 02.12.2012. u 00:12

Čeh u Strasbourgu

Education is a progressive discovery of our own ignorance. Will Durant

U TGV vlaku sam. Čekam da krenemo u smjeru Marne de valle Chassy gdje presjedam za Paris. Ovajput nisam dobila mjesto za četvero za stolom, ali vidi čuda - oni za svako sjedalo imaju stolić. To te ja pitam! Sad mogu, kako bi moj muž rekao, veselo tipkati.

Dok sam u Strasbourgu čekala da se na screen-u pokaže peron na koji moram ići, osjećala sam se ko ovisnik o igranju lota. "Samo da ne izađe veliki broj! Daj mali broj! Maksimalno 5!" Iako je kolodvor super sređen te precizan i human (kolege će znati o čemu pričam), ipak mi nije isto vidjeti peron broj 3 i peron broj 31. Na kraju, sreća je bila na mojoj strani. Peron 2, vagon 18, mjesto 68 i potvrdni odgovor da sam na pravom mjestu od lika s kolodvora koji ne zna engleski.

Malo mi je muka od tog mog straha od putovanja i uletavanja u krive vlakove, avione ili autobuse, ali što mogu kad je tako. Prati me strah još otkako nisam uspjela otvoriti vrata vlaka na putu do Međimurja. Skoro završila u Mađarskoj.

Anway, konferencija je iza mene. Previše informacija mi je napravilo totalnu zbrku u glavi pa se slabo mogu sjetiti nekih zgodnih detalja, ali pokušat ću...

Za početak, moram naglasiti svoje zadovoljstvo s prekrasnim ljudima koje sam upoznala. Iako nas je bilo 200, našla se grupica koja je bila totalno ujedinjena i nadam se da ćemo i dalje ostati u kontaktu. Moja mreža međunarodnih poznanstava se širi i to me čini jako sretnom. Gotovo uvijek, Balkanci završe u zagrljaju pjevajući ex pjesme i žaleći za prošlim vremena (kojih se ne sjećaju jer nitko nema više od 30 godina). Šetajući s Bosancem, prošli smo pored tramvaja i kaže on: "Vidiš, ovo su ti loši tramvaji." S obzirom da su mi skroz solidni, nisam uopće mogla shvatiti u kojem smjeru ide ta kritika. On nastavi: "Vidiš, nemaju nazad ništa za uhvatiti se. Je li se vi u Zagrebu hvatate za kraj tramvaja pa da vas vuče? Mi to u Sarajevu stalno radimo." OKej...

A sada malo o Čehu... the moment you have all been waiting for.

Nakon ne baš konstruktivnih plenarnih sesija, otišli smo u manje grupe raditi na konkretnim članicama iz Povelje o obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Tamo sam ga vidjela. Prekrasan Čeh, mješavina Jake Gyllenhaala (kad je ozbiljan) i Roberta Downey Jr (kad se nasmije), onako, na češki način. U odijelu za koje ne znaš je li bolje na njemu ili na podu hotelske sobe. Krv mi je uzavrela i malo mi se zavrtilo u glavi.Moj angažman u radnoj skupini se sastojao od toga da sam naslonila bradu i obraze na ruke i zaljubljeno gledala u njega. Bio je to trans iz kojeg su me budila moja povremena pitanja: "Ako moje mjesto ima toliko Čeških turista, zašto ovakvi ne dolaze?" "Di on ljetuje? Zašto nisam uzela prospekt svoje turističke zajednice?" "Kad bi došao, bili obukao Isusovke i čarape?" "Kad bi skočio u more, bili začepio nos?" Mučila su me mnogobrojna pitanja, a nijedno nije bilo vezano uz temu zbog koje sam tamo. Buljila sam zaneseno u njega, kao da nema sutra.



Sutradan na konferenciji smo završili u istoj maloj grupi (mora da se odlučio biti u toj grupi jer je znao da sam ja tamo?) i dok smo stajali jedan do drugoga u redu za lift (da, lijeni smo) kroz glavu mi je samo prolazilo: "Reci nešto pametno. Reci nešto pametno." A iz usta je izašlo: "I ti si isto u ovoj grupi?" Na što je on odgovorio da jest. Kraj razgovora. Damn. U maloj grupi sam progovorila, pokazujući koliko znam o situaciji u Hrvatskoj i našem obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Malo sam popravila svoj image zaljubljene šiparice koja je na konferenciju došla bez mozga.

Na kraju konferencije smo se sreli i pružio mi je ruku (jedinoj!!) i pozdravio se. Dok se uspinjao stepenicama prema izlazu, spustio je pogled dolje gdje sam bila ja i zaljubljeno buljila te se nasmiješio (rastopila sam se ko ko sladoled kojeg sam jednog naručila iz kineskog restorana i došao je u vrlo tekućem obliku i malo gadan). Malo mi za sriću triba...

Ako se ikada odlučim na ménage ŕ trois, znam koga ću zvati. A možemo mu iznajmiti i apartman na otoku pa jednim udarcem ubiti dvije muhe. :)

U sljedećem postu koji je ujedno i posljednji, pročitajte: kako je protekao put do Zagreba i kako me je Nizozemac neuspješno zavodio.

U Strasbourgu, 1. 12. 2012. u 13h

Kommentar (4) - print - #

<< Arhiva >>