utorak, 05.11.2013. u 01:30
Opet Strasbourg (i torba od 12 kila)
What does it mean to pre-board? Do you get on before you get on?
George Carlin
Nakon Strasbourga, opet Strasbour. Opet poslovno i opet s onim danima u mjesecu.
Dok sam pakirala12 kg stvari, pomislila sam kako neću uspjeti napisati nijedan post za blog jer me inspiracija poprilično napustila. Gotovo godinu dana nisam išla osim relacije Zagreb-rodni otok. Topusko u kojem sam bila 2 dana se ne računa jer se to putovanje može zvati jedino putovanje kroz vrijeme s obzirom da je u hotelu u Topuskom vrijeme stalo u 80-tima.
Dolazak na Pleso je uvijek identičan. Pozdravljanje s mužem od pola godine, njegov zabrinut pogled kad kažem da idem samo kratko svratiti do duty free shop/parfumerije, moja ljutnja jer mi ne vjeruje da neću ništa kupiti i kupnja. :) Na njegovu srecu nisam kupila parfeme nego Ritter sport cokoladicu koju uvijek kupim prije nego udjem u avion. Pomirisati 2 parfema barem, kupiti Ritter sport, vrstu koju (dugo) nisam probala i otici gdje i papa ide sam je moj mali ritual prije ulaska u avion.
I dok gledam putnu torbu s 12 kg stvari kako odlazi se družiti s drugim torbama u bunker, sjetim se da sam nešto zaboravila. Kao da imam rendgen koji ukazuje na ono što nema u torbi. Najčešće zaboravim p&p: papuče i punjač. Ovajput sam zaboravila samo papuče. Za sada znam toliko.
Čekanje check in-a i gledanje poredanih aviona, nalik je odlasku u kino. Sjedneš, krenu traileri i nekako ti se najmanje gleda onaj film kojeg si došao gledati. Najradije bi neki drugi žanr, drugog redatelja i druge grickalice u krilu. Tako sam ja umjesto Lufthanse koja ide u Frankfurt htjela ući u zeleno crveni Portugalski avion koji vrlo vjerojatno ide u Portugal. Primamljivo je izgledao i bijelo crveni avion na kojem je pisalo Qatar.
Ali. Ipak sam se ipak smjestila u žutu Lufthansu. I to jedva. Poželjela sam da sjedala u avionu imaju onu opciju razdvajanja kakvu imaju autobusi... ovako se desi da uzmem svoje sjedalo i još malo tuđega (za istu cijenu hihi), a ako to nije moj muž - nitko nije sretan da sjedim na pola njegovog/njezinog sjedala. Ovajput je do mene sjedio stariji gospodin koji je cijelim putem pokušavao spustiti naslon za ruku, ali nije mu uspjelo spustiti ga do kraja, jer je naslon stalno udarao u moju lijevu bedru pa je bio malo mrzovoljan. Da nije žalosno, bilo bi baš humoristično.
Ali našao je on način kako da izravna račune. Čim sam prestala piskarati svoje bilješke za ovaj post, okrenuo se prema meni i krenula je priča njegova (duuugog) života. Razgovor je počeo kako vrlo često započinju razgovori kad me ljudi vide da pišem: "Joj kako Vi lijepo pišite! Ali kako to pišete? Pišete od dna prema vrhu..." i onda edukacijski momenat: "Kad sam ja bio mlad, to se zvao krasopis." A što je meni bilo da sam ga pitala čime se bavi...
Kad je počeo s rečenicom: "1850. godine moj djed je..." znala sam da će let biti nešto duži nego što očekivah. Gospodin je bio vrlo ljubazan i simpatičan (na samom kraju razgovora mi je zahvalio što sam razgovarala s njim i podijelila svoje informacije. To valjda samo možeš čuti kod školovanih stogodišnjaka), ali me fascinirala njegova zelja da mi sve ispriča - o poznatim vinogradima tu u Njemačkoj za koje mi je dvaput savjetovao da ih ne zaboravim (već sam zaboravila), kako je nabavljao vodokotliće i lavaboe za izbjeglice, a kad bih ja odmakla glavu na drugu stranu da malo ispravim vrat jer me toliko bolio od gledanja u jednom smjeru, on bi rukom vratio natrag da ga gledam dok mi priča.
Autobusom od aviona do terminala smo se vozili poprilično dugo. Na tren sam pomislila da nas vraćaju u Zagreb. Kružili smo i kružili bez prestanka. Kad smo došli do prtljage - malo sam se izgubila. Ogroman prostor oko mene. 25 minuta do autobusa za Strasbourg a ja nigdje ne vidim na screenu obavijest o prtljagi iz Zagreba. Nepotrebno je reći da sam se sva unervozila.
Na kraju sam ko dijete od 5 godina otišla do Lufthansinog ureda i rekla: "A di je moja torba? Moj autobus za Strasbourg kreće za pola sata, a ja nemam torbu." I kad me gospodin iz Lufthanse vidio tako jadnu i smotanu, digao se iz stolice i reko: Dođi za mnom. I onda mi objasnio ko djetetu od tih istih 5 godina kako se nalazi prtljaga na broju 8 (a ja ostala ukopana na brojevima 1, 2 i 3) i kako će izaći torba evo svaki čas - evo samo što nisu izašle torbe iz Beograda. "Zagreba", ja ga ispravim. "Ma sve je to isto." kaže gospodin.
Olakšanje kad sam vidjela svoju torbu. Potrčala za njom ko dijete za sladoledom. Gospodin je napomenuo kako još imam dosta vremena jer je autobus odmah tu iza. Pogledala sam ga pogledom zahvalnosti i nesigurnosti da ću naći taj autobus. Vidio je da sam izgubljen slučaj. Reko je da će me odvesti me na autobus. Tih 12 kg jedva sam stavila na sebe i krenula za ljubaznim gospodom. Izašli smo aerodroma na perone za autobuse. I tada je sve bilo u redu. Laganim korakom krenula sam prema busu ne shvaćajući da sam totalno dehidrirala i da nisam stigla ništa kupiti za piti a put do Strasbourga traje 2 ipo sata. Bilo me srah se vratiti nazad na aerodrom, jer koje sam sreće vrata mi se više ne bi otvorila i bus bi pošo bez mene, a onda bi gospodin iz Lufthanse bio jako razočaran.
Dolazak na strazburški željeznički kolodvor izmamio mi je osmijeh na lice. Poznata zgrada, poznati tramvaji. Sad sam već osjećala sigurno. Sve dok nisam došla do automata za kupnju tramvajskih karata. Nadam se da nikad neću biti dio neke slučajne ili namjerne skrivene kamere. Stajala sam čvrsto držeći mali platneni novčanik za kovanice te pokušavajući shvatiti je li prvo trebam ubaciti kovanice ili izabrati kartu. Kako to kod mene biva, nisam se puno mislila i razmišljala, odmah sam prvog tipa dovukla da mi pomogne. Pokušala sam ugurati kovanicu, nije ulazilo. Pokušao je on, ne ide. I preskočit ću par sramotnih detalja kako sam otišla na prodajno mjesto za međugradske linije kako bi kupila tramvajsku kartu i reći da sam otišla na tramvaj gdje je bio drugi automat za kupnju karata. Nakon petominutnog buljenja u ekran, shvatila sam da nije bio problem u onom automatu, nego u meni (surprise, surprise). Prvo izaberi, potvrdi a onda plati... a ja guram kovanicu ko da ne postoji sutra. Nije to automat za slatkiše. Kupila sam kartu za 1,60 € i ušla u tramvaj. Vidi se da ništa nisam naučila od prošli puta. Ne možeš u tramvaj prije nego što poništiš kartu izvan tramvaja. Izvlači torbu teško 12 kila i brzo brzo je poništi jer ako ode tramvaj, morat ću ga čekati 15 minuta. I brzo brzo poništila i brzo brzo nazad unutra. Vrata se zatvorila a meni mrak na oči. Nisam kupila vodu! Aaaa. Morala sam se strpiti još 30 minuta da dođem do sobe pa ću tamo piti koliko me je volja.
Dok sam obavila sve što sam trebala, završila je večera i ja gladna u sobu. Izvadila sam sendvič kojeg mi muž pripremio (jeste li primijetili kako čajna od Gavrilovića nije ko što je prije bila?!), sjela za stol u sobi i udri po njemu (po sendviču, jelte).
Prije nego što sam se okrenula, već sam bila u sobi za sastanke, pila piće dobrodošlice i pričala s nekim Turčinom koji je prevoditelj engleskog a poznaje ga gore od mene, s nekom Slovenkom koja je prvo što je pitala bilo: "Koji ti je to super parfem?" (my kind of girl)... te još mnogim sjajnim ljudima s kojima ću se družiti narednih 6 dana. A torba? Torba je stajala u kutu sobe, smežurana kao ispuhan dušek (luftmadrac) čekajući povratak u domovinu.
U kojem sam sportu pobijedila svih koji su igrali sa mnom i što uopće radim u Strasbourgu, čitajte u sljedećem postu...
Strasbourg, 3. 11. 2013.
