Naslovnica
SADAŠNJOST Kronologija mog života u Njemačkoj Bokuni bodulskog života
ARHIVA PUTOVANJA Portugal Malta Nizozemska Strasbourg x 2

Dobrodošli! Ugodno se smjestite. Kokice spremne? Pazite da se ne zagrcnete od silnog smijeha. Not.

utorak, 06.10.2009. u 21:46

PORTO - neobičan grad I. dio

“Change yourself, and fortune will change” (portuguese proverb)

Dok je Tajlanđanka već u 7 ujutro lupala po stanu i spremala se za Porto, ja sam još ležala i davala prednost snu. Digli smo se u 10h i po sporom Dalmatinskom običaju otišli na vlak u 12:14. Kad smo već izašli i napravili 100 metara, Dariju se učinilo da bi mogla padati kiša. No, nismo se vraćali.

Inače, 05. 10. je nacionalni praznik.

Vlak, koji, kako sam već rekla, liči više na tramvaj nego na vlak, već nas je čekao. Najgore je bilo prijeći prvu stanicu (Cacia) jer tamo gadno zaudara. Da nemaš osjet njuha, točno možeš vidjeti kad dođeš do te lokacije jer svi se počnu komešati, stavljati ruku na nos, stavljati rukav na usta i nos... ja sam panično tražila parfem po ruci, kao da tražim bočicu s kisikom.

Glavni kolodvor (Campanha) izgleda kao zagrebački glavni kolodvor, a posljednja stanica iliti kolodvor Sao Bento izgleda kao beogradski.

Kad smo izašli, pred nama se prikazao jedinstveni i velik Porto. Pogled je za mene bio kao za Robina Williamsa u "Ja ću budan sanjati" - jednostavno veličanstven i tako nestvaran.

Image Hosted by ImageShack.us


Prvo što smo htjeli napraviti jest pronaći turističku zajednicu gdje ćemo saznati što sve trebamo viditi i gdje je to što trebamo viditi. Međutim, pronalazak turističke bio je avantura sama za sebe. Pošto je cimerica Tajlanđanka otišla barem 3 sata prije nas, zvali smo je da vidimo gdje je ona i njeno društvo. Bili su u shopping centru. Njen kolega nam je dao uputu koja nas je odvela u kompletno krivom smjeru. Zapravo, turistička je bila tamo, ali nije bila otvorena, a njegova preporuka bila je toliko sampouzdana kao da tog trena stoji u toj turističkoj i čavrlja s djelatnicom.

Došli smo do prekrasne katedrale odakle se prostirao prekrasan pogled na već pomalo tužni Porto. Kiša je počela. Turistička zatvorena. Mi ne znamo gdje smo i gdje idemo. Krenemo stepenicama (strmim i dugim) prema dolje. Ja uvjerena kako ćemo doći do rijeke i onda pješke po ravnini, ali ne, moja prostorna orijentacija je toliko loša da sam aposlutno sve krivo povezala. I nađemo seispred Igreja de Sao Lourenco. Pokisli, hladni, mišići bole od stepenica... Ispred nas restoran - doslovno izveden iz kamenja. Moram priznati da je izgledao poprilično neugledno, a ja nervozna, a muž pored mene ne zna kako ta ublaži nastalu situaciju.
Prava komedija je počela je kad smo sjeli u taj restoran.
Konobarica (mislim da je ujedno i vlasnica) ne zna engleski, toliko je glasna da su mi bubnjići skoro pukli. Priča na portugalski kao da smo mi rođeni portugalci... A doli, u prizemlju, nekolicina gostiju (vjerojatno stalnih) igraju karte i toliko viču da bi netko drugi pomislio da se svađaju. Ali ne i ja. Ipak, ja sam dite s otoka gdje se svi deru, ali zapravo samo pričaju - malo u afektu. MOgu zamisliti kako je nekom drugom bilo čuti njihovo "čavrljanje uz karte". Vjerojatno bi mislili da svaki tren će neko izvaditi nož.
Ti muški u kafiću/restoranu slično su pričali kao žitelji mjesta Kali na otoku Ugljanu. Sličnost je bila tako velika da se meni na trenutak učinilo da mi je tetak dolje. To mi je popravilo pokislo raspoloženje.
Cijene su bile podnošljive. 7 eura za pohanu puretinu s pomfrijem i malo salate. Međutim, dobiješ 2 ogromna komada mesa, a ne kao kod nas - štede gdje god stignu. 5 eura za pečenu svinjetinu s pomfrijem. Gratis riža. Super mi je njihov kruh - više u obliku peciva (šlapice ili bubice) a nikad narezane fete. Kako je glad bila manja, tako je dobro raspoloženje bilo veće.

Žena se je stvarno trudila maximalno oko nas. Pošto ja znam (malo) talijanski, to je bila salata od jezika. Portugalski, engleski, talijanski i hrvatski. Sve to zajedno rezultiralo je sa: 10 eura. Da, žena nam je sve, uključujući i piće, naplatila 10 eura. Nas dvoje smo pokušali objasniti da kako 10 eura kad to nije niti obrok, a kamoli još i piće... Međutim, žena se samo smješkala i rekla je da je OK. Di to možete doživiti? A ne znam ni čime smo zaslužili.

Vratili smo se ponovno do katedrale i pokušali pronaći "pravi" put. Kiša bi stala, pa počela opet. Nije nam dala mira. A onda... grandiozni trg...

... nastavit će se ...

Kommentar (4) - print - #

<< Arhiva >>