utorak, 13.10.2009. u 23:51
Lisbon, Lisabon, Lisboa - 1. dan
“Culture is the sum of all the forms of art, of love, and of thought, which, in the coarse or centuries, have enabled man to be less enslaved” (Andre Malraux)
Vožnja vlakom do Lisabona opisana je u prošlom postu. Mogu reći da sam se osjećala ugodnije (odmah nakon one prve muke) nego sada u ovom bržem, modernijem i napučenijem. A i noć se je spustila pa se osjećam ko u nekoj tubi koja se ljulja.
Lisabon, Lisbon, Lisoba... glavni grad Portugala. Tjedan dana ne bi bilo dosta za ovaj grad.
Vlak, metro, ask me Lisboa (turistički info centar), hotel.
Sve brzo, sve jednostavno. Smjestili smo se u hotelu koji je u centru grada, po cijeni od 60 eura po noći s uključenim doručkom. Odličan je osjećaj izaći iz hotela i biti u centru grada.
Jeli smo u prvom restoranu kojeg smo našli. 8,5 eura za cijeli menu (juha, glavno jelo s prilogom, bilo koje piće, desert i kava). Bili smo sami u restoranu (nekako smo često sami u restoranu) i dok smo ručali, na televiziji vidimo da je dvoje umrlo od gripe (inače, svugdje u sredstvima javnog prijevoza stoji uputa kako prevenirati gripu; obavijest stoji odmah pored obavijesti da pazimo na đžeparoše). Čim sam to vidila, odmah mi je prisjelo jelo i već sam imala sve simptome.
Znali smo da nemamo puno vremena pa smo se odmah uputili u istraživanje. Nismo ni znali tad da ćemo cijeli dan provesti u dvorcu Sao Jorge. Prvi razlog zašto smo proveli cijeli dan jest: pješačenje. Tražili smo put do dvorca (sa dnevnom kartom u džepu) presporo i prestrmo. Muž me (opet) morao vući kao vučna služba. Kad smo napokon stigli do vrha, crveni i zapuhani (posebno ja), pored nas je prošao turistički autobus koji vozi prema dvorcu (vjerojatno svakih 5 minuta). Mislim da ne trebam niti govoriti kakav sam pogled uputila prema mužu.
Dvorac me oduševio. Pogled, šetnja, zidine, muzej... Pogled s vrha se ne može zabilježiti aparatom onako kako ga naše oči vide. Zalazeće sunce (da, već je sunce zašlo dok smo se popeli), most koji spaja grad... milina.
Kad smo pogledali dvorac, pala je noć. Bili smo umorni i još neupoznati dovoljno s gradom i nismo u takvom stanju htjeli pogledati Alfamu. Priznajem, kompletna sam kukavica kad se radi o mjestima koje ne poznam, a još veća ako ih prati neki neutralno-loši glas. Vratili smo se istim putem, osvježili u hotelu i krenuli u Bairro Alto, poznatu četvrt po restoranima, fado večerima i ponudom hašiša.
Ukrcali smo se u famoznu uspinjaču koja nekoliko minuta vozi da bi nas odvela 100 metara prema gore, ali tih 100 metara je tako strmo, da blagoslivljam uspinjaču i sve njene godine koliko postoji...
Najgore je tražiti, istraživati, hodati kad si gladan. Ništa nije kako treba i trenutni umor postaje kronični umor i nervoza postaje nepodnošljiva. Ili sam to samo ja?
Prošli smo najktualnije ulice i situacija je sljedeća: Neki restorani imaju modernu glazbu, namijenjenu mlađim ljudima, neki se furaju na fado đir, ali bez žive glazbe i nekolicina njih ima uživo nastupe fado pjevačica i pjevača. Mi smo htjeli iskusiti večer dok nam neko pjeva kraj uha. Restorani koji imaju uživo nastupe - imaju i svoje menadžere koji te na svoj autohtoni način pokušavaju pridobiti. Tako recimo jedna (možda čak i vlasnica restorana) stoji ispred restorana kao da je zainteresirana turiskinja i kad se približiš odmah te zaskoči. A u drugom restoranu još gore. Gledaš n j i h o v menu i lik uleti i počne ti pokazivati taj isti (ali njegov) menu... i kompletno te zbuni... A počne sa: Espanol? Portuguese? Italiano? Greek? ... i tako sve dok ne navede sve Europske zemlje - osim Hrvatske. Na kraju smo ušli kod njih jer su imali najbolju "svirku". Prije samog ulaska, lik nam je pokušao suptilno prodati hašiš. Saznali smo kasnije da je to fejk hašiš - čisto ako nekog zanima ili misli kupiti :)
Ja nisam sigurna da li je tako u svijetu (možda čak i u Hrvatskoj), ali ekipa koji stoji na ulazu izgleda neprivlačno. Ili izgledaju kao neki koji će te garantirano zagnjaviti ili izgledaju ko Al Pacino pa se bojiš što ćete dočekati unutra.
Kad smo se smjestili, djevojka je započela s pjevanjem. Pjevala je divno. Toliko divno da sam izgubila apetit. Osjećala sam se nekako tužno. Do nas su sjedila 2 dečka od kojeg je jedan bio toliko uživljen u pjevanje da kad bi pjevačica došla do njega, počeo bih treptati očima i oči bi mu se napunile suzama. Mene je uhvatio smijeh i taman kad se pjevačica okrenula prema našem stolu, ja sam prasnula u smijeh i nisam se mogla zaustaviti.
Imali smo najbahatijeg (možda i najmlađeg) konobara na svijetu. Toliko samouvjeren u svoj rad da je konstantno griješio.
Naručila sam salatu s tunom i neću uopće komentirati kakvu sam dobila i koliko. Darijeva večera je bila sjajna. Tradicionalna riba na tradicionalni način. Kad je konobar pokazao vrhunac svoje bahatosti, nisam se trudila biti ljubazna. Tražila sam Sprite (nakon što nisu imali 2 ili 3 pića sa menija) i donio mi 7up i natočio govoreći: "7 up, just like Sprite". Samo sam rekla: "Ne, hoću Sprite." "Ali nema Spritea" "Onda neću ništa. Račun molim." Platili smo večeru 38 eura. Nismo uspili izbjeći ljude koji pokušavaju ti uvaliti krunice, igračke i ostale "suvenire".
Na ulazu u uspinjaču dočekao nas je neki alkić nalik na Johnnya Štulića. Razmišljali smo kako bi bilo super da Štulić/Azra zaista održipar koncerata u Hrvatskoj. Cijena će vjerojatno biti kao cijena fado večere. "Štulić" je ušao besplatno u uspinjaču, ali prije toga, objasnio je vozaču uspinjače svoju životu priču. "Jednog dana nema me da nikada ne dođem..."
Vratili smo se u hotel. Preumorni od svega. Malo me glava bolila koliko su glasne i prodorne fado pjevačice.
Nisam lako zaspala jer je madrac šuštao kao da je napravljen od tvrdog papira. Kad sam zaspala, već je zvonio sat. Trebalo se probuditi i ući u novu lisabonsku avanturu zvanu Belem.
p.s. Nakon cijelog dana provedenog s gaćama (hlačama) do pola guzice, našla sam šigurecu (zihericu) u kineskom dućanu. I onda me previše stezalo. Ne može mi se nikako ugoditi.
