utorak, 27.11.2012. u 22:53
Via Strasbourg
“Travel brings power and love back into your life.”
Rumi
Nakon masu vremena, opet sam na putu. Opet službeno. Sjedim u vlaku i vozim se iz Pariza za Strasbourg. Kao i obično, moja najveća zapažanja uvijek se vežu uz putovanje a rjeđe uz odredište. Pa da krenemo...
Imam sreću da živim relativno blizu aerodroma u Zagrebu pa se ne moram baš dizati u 4 ujutro da bih stigla na avion u 8:30. A još kad imaš prijateljicu koja stalno putuje i koja ti kaže "Ma ne moraš dolaziti na internacionalne letove 2 sata ranije... naš aerodrom je mali, to je sve za čas"...
Bez obzira na gore izrečeno, na aerodrom sam došla ful pospana i još jednom poželjela da postoji teleportiranje. Odmah sam otišla na sveto mjesto zvano parfumerija i isprobala Alien Essence absolute o kojem sam puno čitala a sada napokon i osjetila. Legao bi savršeno ovu zimu na moju ruku i vrat. Ko šamar budali, rekli bi neki. Još jedan na want listi za kojeg nemam para.
Uzela sam čokoladu Ritter sport (već pomalo tradicionalno) da se nađe za kasnije. Sjela sam u kafić, uzela menta čaj i (Mlinar) kroasant i izvadila 20 kuna da platim, a konobar: "36 kuna." Što reći... Pila sam mentu od Franka vrijednosti od 10 lipa i masni kroasant kojeg bi osigurao hotel od minus 2 zvjezdice. A ne možeš dugo sjediti za stolom, jer stalno imaš osjećaj (ili sam to samo ja) da treba ustupiti mjesto nekom drugom.
Svi koji me znaju, znaju koliko sam zapravo paranoična kad putujem. Čim moram presjedati, oblije me znoj. Ovajput sam odlučila drugačije. Znala sam da cijeli moj put će biti kroz jutro i popodne i da imam vremena na svakom odredištu da se snađem.
U avionu sam se suočila sa svojim strahom - da uskoro neću moći fasten my seatbelt. Ostalo je još samo neko cm do maximuma. (If only I care). Vožnja je bila ugodna uz nekoliko turbulencija. Nemam problema s turbulencijama ako mi stjurard/esa kaže "normalno je". Tada uopće nemam brige. Dok ona toči nama vodu, sok, coca colu, a ne trči po svoju masku i prsluk, I am OK.
55 minuta presjedanja u Munchenu za Pariz. Jedva stigla. Zadnja sam ušla u autobusić i via Lufthansa. Ovaj avion je bio puno komodniji (seatbelt isti doduše) i u njemu sam upoznala djevojku koja je sjedila do mene. Bila je to jedna 27 godišnja plava Rumunjka koja je išla u Pariz na sajam tekstila za svoju firmu. Pita ona mene gdje ću ja, a ja kažem da idem na konferenciju vezanu uz Povelju o obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo a ona: "I ja sam imala jednom povredu ljudskog prava." Ja se sva uživila, pripremila kokice, i slušam. Ona krene: Kupila sam auto i pokvario se nakon mjesec dana i onda sam se išla žaliti i ostvariti svoja ljudska prava." Je li ona mislila na HR (human resources ili na prava potrošača ili nešto drugo, to nikad nećemo saznati. Ali nastavila je pričati o autu. Kaže kako je najprije crko motor, onda kočnice i onda nešto treće. Iz 4. puta je uspjela dobiti novi auto, ali ne putem nadležnih organa, već putem poznanstva.
Bez ijedne turbulencije sletili smo u Pariz. Moja skoro pa finalna destinacija.
Dok smo čekali prtljagu, pokušala sam saznati kako doći do vlaka koji je navodno blizu aerodroma. Dođem do informacija i informatorka mi kaže da moram naći "shuttle". Jedini shuttle kojeg ja znam je onaj iz Zvjezdanih staza (could it be?). I tako sam putem lifta koji se nalazio iza njenih leđa, došla do platoforme gdje je taman stigao shuttle. Izgleda kao mali tramvaj (htjela sam napisati mali tramvajić, ali imam jednog prijatelja koji bi mi rekao "ako pišeš mali, onda ne treba pisati tramvajić"), gotovo bez sjedala.
Do tada je sve bilo ko po loju, a onda sam se malo izgubila... :)
Shuttle nas je doveo na neki hibrid aerodroma i željezničkog kolodvora.
Nisam imala pojma kad mi je vlak i baš sam bila zadovoljna što nisam baš sve manično isplanirala. To me odmah dovelo u probleme. Krivo sam vidjela raspored odlazaka. Ne pitajte me kako, ali zamijenila sam screen od aviona za vlak pa sam baš bila tužna jer mi je "vlak" za Strasbourg otišao ispred nosa a sljedeći je tek na 3 sata. Kako sam imala vremena, otišla sam kupiti sendvič i vodu i odmah je odletjelo 9 eura... iako je sendvič prva liga, pa ne može biti baš toliko skupo... I tako sva tužna jer ne znam što ću od sebe, shvatim da sam otišla na totalno krivu stranu i da sam u zabludi. :) Zaustavila sam jednog lika koji mi je izgledao kao beskućnik koji je uzeo svoje najbolje odjelo, jer mora otići na razgovor za posao. Nije znao engleski, ali toliko se potrudio da mi objasni da mi je to pomoglo više nego išta. "Moraš proći 3 pokretne trake i onda ćeš doći na pokretne stepenice koje su u crvenom i tamo se nalazi prostor gdje možeš kupiti kartu i otići na perone." rekao je neznanac koristeći tečno francuski i gotovo ništa engleskog. I bješe tako.
84 eura. 84 faking eura za 2 ipo sata vožnje. Povrijedili su moje ljudsko pravo na imanje nečeg u novčaniku.
I moraš presjedati. Neeeee!!!
Kad sam se prestala tresti, skužila sam da na karti nema perona. Onda sam otišla na info pult da provjerim gdje mi je peron. Kaže "Gledaj ekran i doći će peron na kojem moraš biti." OK. Bila sam pored ekrana, ali zašto ne može biti na karti? 15 minuta prije kupljena karta bi mogla sadržavati i taj podačić. Vozila sam se 9 minuta i šibaj vani. I u tih 9 minuta sam uspjela pitati nekog jesam li u pravom vlaku i kada trebam izaći. Skoro kao OKP. Da bi sve prošlo u redu, za svaku stvar moram 2x provjeriti.
Kako u Parizu, tako i u ovom kolodvoru gdje sam presjedala (već sam zaboravila kako se zove), bili su posebni policajci (u gardističkom) i sa automatskim puškama (ili koje je ono već oružje) koji hodaju među putnicima. Totalno čudno.
I evo me gdje jesam... u vlaku za Strasbourg koji na svoje odredište dolazi za sat vremena. Taman da pogledam jednu serijicu i pripremim se za hvatanje tri različita tramvaja...
Part II pročitajte ovdje.
